Dušan Petričić - Gideon’s Bible
Dušan Petričić - Biblija
10. april 2023.
Izložbu BIBLIJA zamislio sam kao zidnu prezentaciju knjige Gideon’s Bible, koju sam uradio zajedno sa kanadskim piscem i novinarem Rikom Salutinom i njegovim sinom Gideonom. Literarni predložak za knjigu je serija dugogodišnjih razgovora Rika i Gideona, od vremena kada je Gideon imao 5 godina, na temu Boga i religije. Kroz razgovore koji pokrivaju period od nekih 12 godina, tokom Gideonovog odrastanja, otac i sin su razmenjivali ideje na pomenute teme, povezujući ih sa svim drugim oblastima realnog života. Na kraju sam se uključio i ja sa vizuelnom interpretacijom ovih njihovih razgovora i komentara, na jedan potpuno, za BIBLIJU neubičajen način.
Knjiga je grafički oblikovana kao jevrejska Biblija TALMUD, dakle, sa centralnim tekstom, tj. pričama iz starog zaveta i ilustracijama za svaku priču, a komentari oca i sina su ispisani i iscrtani po marginama svake stranice.
Rezultat koji želim da prezentiram na ovoj izložbi je jedna alternativna BIBLIJA koju sam likovno uobličio i sa mnogo kreativne slobode i humora prepričao jezikom ilustracije i karikature.
Izložio bih tridesetak printova, odabranih ilustracija za pojedine priče iz starog zaveta i najatraktivnijih komentara sa margina knjige.
Nadahnuti predgovor za knjigu koja je objavljena u Kanadi na engleskom jeziku napisala je Margaret Atvud.

Branislav Strugar - Forme kao koncepti
Branislav Strugar - "Nika" ili "Forme kao koncepti" ili "Crtanje svetlošću"
20. mart 2023.
Kako u stenama, talasima, granju, oblacima pa i tragovima ljudske ruke, i njihovim međusobnim odnosima, često istaknutih svetlo-tamnim partijama, senkama, tonovima ili pak koloritom, prepoznati spokoj, uznemirenost, neizveznost.... na to nam odgovor daje ova Strugarova izložba.
U praksi pejzažista, fotografija se često određuje kao instrument registrovanja realnosti. U slučaju Branislava Strugara ovog puta izložene fotografije otvaraju put u vrednovanje fotografije kao totalne kreacije i ekspresije u celosti. Rečju, crtanja svetlošću, pomoću fotoaparata i na foto-papiru. Autor dodaje: „Svetlo omogućava da vidimo, ali senka čini atmosferu koju osećamo”. Rafinirana poetika i uverljiva logika sjedinjuju ove fotografije dok ih spoj senzibilnosti i metodologije čini harmoničnim.
Razlog za sagledavanje ovog dela opusa Branislava Strugara nije samo u njegovoj fotografskoj kreativnosti i višedecenijskom prilježnom prisustvu na našoj likovnoj sceni. Njegovo delo neminovno uvodi u širi kontekst razmišljanja o tome šta se sve fotografijom može saopštiti, u potrazi za formom koja gradi sadržaj. Izbor fotografija koje teže apstrakciji ili to jesu, poetskoj ili geometrijskoj, uvek polazeći od prirode, to jest pejzaža / predela ili detalja, govori nam o tome da fotografija, poput drugih likovnih umetnosti, takođe može biti pre-vizualizovana: da pre nego što fotografiju snimi fotograf u svojoj svesti formira određeni mentalni model kojim se rukovodi „putujući“ pejzažom. Prvi korak je da „prirodu koristi kao svoj atelje“ (Dragoljub Tošić u monografiji Branislav Strugar: Fotografske ekspresije). Drugi korak je prethodno definisan mentalni model koji mu omoguće da isključi sve druge eventualno zatečene „događaje na licu mesta“. Oslobađajući svoju kreativnost u maksimalno mogućoj meri, Strugar nastoji da registruje apstraktan i simbolički sadržaj u realnosti konkretnog sveta – da vizualizuje suštinu stvari. Svaka izložena fotografija iz šireg izbora koji je fotograf sam nazvao „za svoju dušu“ rezultat je posebnog čina konstrukcije – „konstrukcije“ koja se često koristi za slikarsko delo kada se unapred zacrta da se ono precizno elaborira. Strugar, zapravo, crtajući formu saopštava ideju/koncept.
Magnetizam ovih fotografija leži u trećem koraku: činjenici da se one sve na nešto odnose, što bi se moglo označiti kao asocijacija, ekspresija, imitacija, mistika. Sam fotograf kaže: „Ovi snimci nastali su iz potrebe da likovnim jezikom izrazim svoja osećanja. Kod stvaranja takvih dela sloboda u pristupu i radu je potpuna. Nema zadataka i namene, samim tim nema ni usmerenja ili ograničenja.“
Na kraju, postavljam pitanje i vama i sebi: jesu li ove fotografije pejzaži? Jesu, ali prevazilaze predmetnost, jer prevashodno poseduju imanentnu likovnost koja uključuje istančan senzibilitet prema zatečenim oblicima. Autor zna i satima da čeka trenutak: da se sunčevi zraci promole, nadođe plima, nadviju oblaci, spusti magla, zaveje mećava, zapljusnu talasi, ukaže senka. Tako od predmeta u prirodi stvara predmet po sebi. Zapravo, stvara svoj „slučaj“ u prirodi iniciran osećajnošću koju želi da nam prenese.
Milena Marjanović
Razlog za sagledavanje opusa Branislava Strugara nije samo u njegovoj fotografskoj kreativnosti i višedecenijskom prisustvu na našoj likovnoj sceni. Njegovo delo neminovno uvodi u širi kontekst razmišljanja o tome šta se sve fotografijom može saopštiti, i na koji način. Izbor fotografija koje teže apstrakciji ili to jesu, poetskoj ili geometrijskoj, uvek polazeći od prirode, to jest pejzaža/predela ili detalja, govori nam o tome da fotografija, poput drugih likovnih umetnosti, takođe može bii pre-vizualizovana: da pre nego što fotografiju snimi fotograf u svojoj svesti formira određeni mentalni model kojim se rukovodi „putujući“ pejzažom. Prvi korak je da „prirodu koristi kao svoj atelje“. Drugi korak je pre-definisan mentalni model. Magnetizam ovih fotografija leži u trećem koraku: činjenici da se one sve na nešto odnose, što bi se moglo označiti kao asocijacija, ekspresija, imitacija. Sam fotograf kaže: „Ovi snimci nastali su iz potrebe da likovnim jezikom izrazim svoja osećanja. Kod stvaranja takvih dela sloboda u pristupu i radu je potpuna. Nema zadataka i namene, samim tim nema ni usmerenja ili ograničenja.“ Otud nazivi pojedinih serija kao šo su „Nedokučivo“, „Uzburkanost“, „Neizvesnost“, „Spokoj“...
Branislav Strugar: biografija
Fotografijom je počeo da se bavi 1968. godine, status slobodnog umetnika ima od 1997, a zvanje Istaknutog umetnika fotografije ULUPUDS-a od 2002. Prevashodno je poznat po fotomonografijama gradova i manastira (14). Laureat je, između ostalog, Godišnjih nagrada ULUPUDS-a 1992, 1995, 1997, 2000, 2002. i 2006. kao i Nagrade za životno delo, 2008. godine.
Under Pressure / Pod pritiskom
Under Pressure / Pod pritiskom
28. februar - 18. mart 2023.
U okvirima savremenih društvenih fenomena, individua, koja po prirodi teži i pripadnosti društvenoj zajednici, u savremenoj, novotehnološkoj popkulturi suočava se neprestano sa novokreiranim vremenom i prostorom ispunjenim društvom koje sve više pokušava da se prilagodi i isprati rapidne tokove savremenog načina života. Razvoj društvenih mreža, izražena virtuelna stvarnost i pristupačnost informacijama raznolikog sadržaja koje se neprestano smenjuju i „troše“, proizvele su jedno prezasićeno društvo, čije se potrebe i apetit u kratkom periodu zadovolje. Beskonačnost uživanja savremenog društva, koje poprima efekat perpetuum mobile-a, neminovno je doprinela usponu konzumerizma i hiperprodukciji koji se neprestano nameću i očekuju u svetu savremene umetnosti. Upravo se u međuprostoru ovih pojava, javljaju i skladište iskonska pitanja o stvaralačkoj univerzalnosti, jedinstvenom identitetu i njegovoj vezi i reakciji na spoljašnje društvene faktore. Istovremeno, rađa se pitanje u kojoj meri dolazi do internalizacije savremenih standarda, kao i da li i na koji način standardi potiskuju i deformišu stvaralačku slobodu i ostavljaju prostora za sopstveno zadovoljstvo bivstva.
Izložba radova studenata doktorskih studija Fakulteta likovnih umetnosti, svojevrsnim nazivom Under Pressure (Pod pritiskom), aludira na višeslojno značenje društvenih, kulturno-umetničkih koncepata i preispitivanje istih. Poigravajući se nazivom, čije reference prvobitno pronalaze u istoimenoj pesmi Dejvida Bouvija i grupe Kvin, umetnici David Mlađović, Danilo Paunović, Jovana Subašić, Milena Petrović i Tamara Agić, svojim radovima, ne samo da odražavaju i razmatraju savremene probleme društva i umetničke prakse, već i simbolično ukazuju na proces i tehniku grafičkog stvaralaštva kao i njen položaj u današnjem društvu.
Obuhvatajući univerzalna, ali i lična preispitivanja položaja i uloge čoveka u savremenom dobu, umetnici su u svojim radovima, putem eksperimentalnih formi, svojstvenog izraza, štaviše, inkorporiranja savremenih, prepoznatljivih narativa u stvaralaštvo, uspeli da predstave autentičnost i mogućnosti grafičkog medijuma. Preispitujući prednosti grafičkih tehnika, ali i ustaljenih tradicionalnih shvatanja o pukom kvantitetu, izloženi radovi omogućavaju posmatraču da zaista doživi, sagleda i stvori neraskidiv odnos s njima. Upotreba apstrahovanih, formi i bogatog ritmizovanog kolorita, sučeljavanje raznovrsnih oblika i linija, smenjivanje i prožimanje plošnih i reljefnih površina različite teksture, prisutni su u radovima Danila Paunovića i Davida Mlađovića. Svojom dinamikom, koja iziskuje sadejstvo svih čula i gotovo budi sinestetički doživalj, radovi evociraju bogatstvo osećanja i ostavljaju prostora da emotivno stanja budu prepoznata i prihvaćena kao sastavni deo svake individue. Eksperimentišući dimenzijom jednoobraznosti papirnih površina i beline koja istovremeno predstavlja beskrajnost, umetnica Milena Petrović preispituje na inovativan način, ne samo mogućnosti tehnike suvog žiga, nego i kako uz pomoć nje može da se postigne prividna dubina beskonačnog prostora. S tim u vezi, neretki su u njenim radovima motivi ćelija, nepravilnih organskih oblika, vodenih čestica koje intereaguju sa iluzijom prostora i aludiraju na bestežinsko stanje nezavisno od spoljnih uticaja. S druge strane, grafički listovi Tamare Agić, smešteni su između savremenog doba i percepcije istorijskih okolnosti. Ispitivanjem kolektivnog identiteta, osećanja nostalgije, ali i pritiska i prezasićenja nametnutih stavova o prošlosti, umetnica metaforično predstavlja doživljaj rastrzanosti između različitih stavova, uzimajući kao glavni motiv socijalističku arhitekturu. Varijacije predstava arhitekture, koje se kreću od realnih prikaza, potom distorzije i potpunog narušavanja arhitektonskih oblika, mogu se protumačiti kao refleksija skupa različitih mišljenja i osećanja o minulom dobu, koje je i danas aktivno prisutno u oblikovanju društva. U radovima Jovane Subašić, postignute su vizuelno bogate naracije, koje odražavaju današnje potrebe i stanje kulture i društva. Ovakve grafičke novele u čijem centru je ljudsko delanje, smeštene u fiktivne, urbane prostore koje umetnica zaprema arhitektonskim sklopovima, koji istovremeno nalikuju kako onim iz Piranezijevih „Tamnica“, tako utopijskoj ideji o potpuno uređenom svetu, otvaraju niz pitanja o težnjama savremenog čoveka, idealima slobode, kao i prelaženju određenih granica gde slobodna volja postaje samo privid.
Grupna izložba mladih umetnika, svojom tematikom i savremenom umetničkom praksom otvara još jedno poglavlje u kome se ostavlja beskonačno prostora za tumačenje, preispitivanje položaja pojedinca, stvaralačkog i kreativnog delanja koje teži oslobađanju stega očekivanja i pritiska današnjeg vremena. Pored toga, ona pruža i širu sliku stvaralaštva, koje se i pod istim tim okolnostima razvija, gradi i popločava put.
Oto Jovan Logo - Više od uspešne epizode
Oto Jovan Logo - Više od uspešne epizode
06. februar - 25. februar 2023.
Svojim bogatim stvaralačkim opusom nastajalim tokom šest decenija Oto Jovan Logo* je aktivno učestovao u korenitim promenama shvatanja skulpture u jugoslovenskom kulturnom prostoru, a na tom putu kreativnih izazova pronalazio je meru odnosa između tradicionalnog i modernog. Posvećenost i ljubav, talenat i energija, profesionalnost i veliki radni elan neke su od ključnih reči koje osvetljavaju Logovu stvaralačku ličnost.
Pjer Ruvo je 1975. pisao „Oto Logo jedan je od onih jugoslovenskih umetnika, koji sa svojom kreativnošću dodiruju naša najskrivenija osećanja. On je ustvari klasičar našeg mašinskog doba.“ Ipak, danas je manje poznato da je na početku karijere vajar Oto Logo svoj novi stimulans našao u grafici, a zapravo ga je rad u ovom mediju uveo u svet umetnosti o čemu svedoče njegove prve izložbe, nagrade i kritičarske recenzije. „Po završetku Akademije, kao samouk, bavio sam se grafikom jer nisam imao atelje gde bi radio skulpturu.“ Grafička radionica sa litografskom presom u podrumu Umetničkog paviljona „Cvijeta Zuzorić“ bila je prva stanica/atelje u kojem su posle školovanja na Akademiji diplomci mogli da nastave svoj rad. Može se reći, Logo nije bio opterećen praktičnim pred/znanjima neophodnim u procesu realizacije umetničke grafike, ali sećao se da mu je u tim zanatskim veštinama pomogao kolega Božidar Džmerković.
Logo je voleo da crta; crtanje na kamenu i procesualnost litografske tehnike, predstavljali su novi kreativni izazov i iskreno autorovo oduševljenje. Skulpturu je nastavio da radi u kuhinji svoje majke. Logova koncentrisanost na umetničku grafiku u odnosu na kompleksan vajarski opus vremenski predstavlja epizodu – od nekoliko godina (1958-1962) – ali 35 litografija svojim poetskim diskursom pripadaju asocijativnoj apstrakciji biomorfnog svojstva bliskoj krilu grafičkog beogradskog kruga. Na prve tri samostalne izložbe 1957, 1959. i 1962. Logo je izlagao skulpture i grafike koje je sinhrono stvarao tih godina. Tako podatak da je na izložbi 1962. predstavio 14 grafika i 14 skulptura potvrđuje logiku idejne bliskosti.
Prvu izložbu u Grafičkom kolektivu 1957. godine otvorio je pesnik Branko V. Radičević i tog 11. decembra svoj govor poentirao rečenicom „Neka ti je srećna plovidba Oto Logo.“ I Logo je srećno zaplovio, a intenzivna izlagačka aktivnost povećavala je vidljivost njegovih ambicioznih radova. Povodom izložbe skulptura i grafika 1962. Lazar Trufunović je u Ninu pisao da „imponuje pre svega svojom ujednačenošću, sigurnom i doslednom sprovedenom koncepcijom“. Tako Skulptura VII iz 1961. ima svoj pandan u grafici, a vrednosti ove umetnosti da „zanatski vešto i umetnički osetljivo realizuje plastične elemente i istakne njihov dramski potencijal“ definisale su prepoznatljiv kreativni kod Ota Loga. O tome da je sopstveni stvaralački integritet pažljivo i sistematično gradio decenijama podseća beogradska retrospektivna izložba održana 1986. godine u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ kada je uz 93 skulpture (1953-1985) izložio i 14 grafika (1958-1961). U recepciji kritičara rad na crtežima i grafikama je deo istog procesa, neka vrsta prologa rada u skulpturi koja pomaže njenom problemskom izoštravanju i percepciji. Svojevrsni dijalog dva medijska toka – vajarskog i grafičkog - odvijao se sinhrono i u idejnom smislu se razvijala kompatibilnost konceptualnog toka. Bez obzira na relativno kratak stvaralački period fokusiran i na grafiku i njenu produkciju, Logov talenat ali i kontekst vremena koje se pominje kao Periklovo doba za grafiku značajno su svojom pozitivnom atmosferom uticali na ekspanziju umetničke grafike u domaćim i svetkim okvirima. To jesu decenije druge polovine 20. veka u kojima je participacija grafičkih disciplina u savremenoj umetničkoj praksi izražena kao svojevrsna žeđ za multipliciranim originalnim otiskom. Na tom talasu je pozicioniran i ovaj segment Logovog stvaralaštva u relevantnim kritičarskim refleksijama i istoričarskim evaluacijama.
Danas se može reći da je u kratkoj vremenskoj epizodi u stvaralačkom smislu ostvaren pun smisao koji je pojačan nagradama i učešćem na relevantnim grafičkim pregledima i bijenalima, kao što je ljubljanski. Dobar početak oglašen je nagradama: Oto Logo je laureat Otkupne nagrade na I zagrebačkoj izložbi grafike 1960. i Zlatne igle ULUS-a 1961. (za Grafiku 17), a Olga Jevrić, Milica Stevanović i Božidar Džmerković bili su članovi Žirija udruženja. Postao je vidljiv njegov udeo na sceni, a vitalistički princip svojom bojom osvajao je tonove i znakove okoline.
Logo je grafike često označavao arapskim brojevima, a u nekim stvaralačkim fazama i skulpture, verovatno sa idejom da se ne shvataju kao metafore u službi posebnih sadržaja već kao sebi dovoljna projekcija za personalno učitavanje traga iskona u asocijativnim formama. Crteži su deo mahom studije za skulpture ali često i sasvim slobodne likovne senzacije koje izražavaju negovan senzibilitet autora. Kao što je izložba Henri Mura u Beogradu 1955. predstavljala posebnu fascinaciju u Logovim formativnim godinama, tako je na putu stvaralačkog sazrevanja i njegove individuacije bio preloman i jednogodišnji boravak u Parizu 1962. godine. Stvaralački izazovi i životne sile u svetskoj metropoli inicirali su značajne odluke, jedna je povratak u Beograd u kojem mladi umetnik veruje u svoju šansu, a na tom putovanju je odlučio i da „žrtvuje grafiku da bi se sasvim posvetio skulpturi“.
Sledećih decenija stvarana je istorija: preko 30 samostalnih izložbi u zemlji i svetu, preko 900 skulptorskih jedinica. Stvaralačka strast vodila je od galerijskih (Logo je govorio štafelajskih) do javnih spomenika, a u zavisnosti od povoda balansirao je donatelovsko figurativno načelo i/ili apstraktno-asocijative forme. Sintezom i dinamikom forme koje asociraju na školjke, ptice, oklopnike, katedrale ili portrete mašina besprekorno realizovane najčešće u bronzi, stvarana je harizma Ota Jovana Loga. Zapitan 2004. Šta je za vas umetnost? odgovorio je: „Kako vreme odmiče sve manje znam šta je to umetnost, ali sve više znam šta sigurno ona nije. Ona je beskrajno nedokučiva. Može se doći blizu nje, treba samo hteti!“
Ljiljana Ćinkul
*Oto Logo je početkom novog milenijuma dolazio u Grafički kolektiv sa željom da ponovo, posle šest decenija, izlaže grafike. Neostvareni dogovor danas ispunjavamo.
https://youtu.be/GZiUj51Z634
https://youtu.be/5WfQhWnkp8M



